Velizar Radonjić – Oaza u kamenoj pustinji (o knjizi priča Dragana Uskokovića)
Priča o 70 priča
Velizar Radonjić
OAZA U KAMENOJ PUSTINJI
„Danas je najduži dan, pa rekoh da Ti pošaljem moju najdužu knjigu, pošto zbog poznatih okolnosti neću skoro dolaziti. Ako hoćeš pošalji mi svoj imejl da sve priče stanu. Ako poželiš da nešto napišeš o njoj i da objaviš u Pobjedi, nemoj manje od 70 redova. Ima razlog – mojih 70 godina! Svaka godina jedan red, koliko i ima priča u knjizi.
Pozdravlja Te Dragan Uskoković.“
Ovo je poruka koju sam, u subotu 20 juna, najdužeg dana u 2020. godini, dobio u messengeru od Dragana Uskokovića, satiričara, književnika, novinara, publiciste, dramaturga… a prije svega, meni dragog čovjeka, kojeg na moju veliku žalost poznajem samo posredstvom društvene mreže Facebook i kao autora kultne monodrame Čegović.
Poslao sam mu moju mejl adresu, a on meni njegovih 70 priča. Po jednu za svaku godinu njegovog života. Posmatram njegovu fotografiju na naslovnoj strani knjige i konstatujem da 70 godina i nijesu neke godine (ja imam samo dvije godine manje). U najboljim je zrelim godinama, odolijeva i krštenici i vremenu. Izgleda poput starog vina.
Pravi Dragan je, ipak, onaj na zadnjoj korici knjige od 70 priča. Dragan, Don Kihot, sa zašiljenom olovkom, umjesto koplja, juriša na vjetrenjače sazdane od ljudske gluposti.
Obećao sam da ću, u pauzama dok ispisujem Hroniku graditeljstva u Crnoj Gori, pročitati njegove priče. Nijesam smio da obećam da ću o njima napisati priču. Strah me je da mojom pričom ne ubijem ljepotu njegovih priča.
Nijesam književni kritičar i nikada do sada nijesam napisao prikaz neke knjige. Ne umijem. Pišem hroniku graditeljstva. Deformisan poluvjekovnim radom u graditeljstvu, ja zapravo ni hroniku ne pišem samo kao priču. Dok pišem priču ja zidam kuću. Dobra priča, poput dobre kuće, mora imati temelje i zidove, mora imati krov. Priča mora imati vrata da čitalac može ući u nju, prozore da iz nje posmatra vani… Na isti način, dok čitam tuđe priče u njima ne vidim samo priču. Najprije tražim vrata. Da uđem u priču…
Otvaram Word Document (savremeni surogat štampanih knjiga) sa njegovim pričama. Hoću da ih pomirišem, da osjetim Aero iz Celja i štamparsku boju. Izgleda da sam prehladio.
Prelistavam 70 priča i Draganovih 70 godina. Prelistavam 70 priča a na ekranu vidim 70 kuća. Čitav grad, zidan 70 godina. Priča za pričom, kuća uz kuću, svaka drugačija: stara katunska kuća ozidana u suvomeđi, ona do nje je od nepečene opeke, susjedna je ozidana klesanim kamenom… svaka drugačija a svaka se naslanja jedna na drugu… Oaza u kamenoj pustinji: „..Pokriven kamenim, a zelenkastim lišajevima ukrašenim pločama, red niskih kuća, sabijenih, jedva raspoznatljivih u ovom lubardijanskom krajoliku…“ oslikao ih je Dragan u priči „Klačina“.
Svaka njegova priča sazdana je na čvrstim temeljima, znalački ozidana od najboljeg materijala. Ljudska glupost je najveći obnovljivi izvor inspiracije i energije za pisanje satire, a ova knjiga je prije svega niska satiričnih bisera. Dragan znalački koristi obnovljive izvore, izvori su izdašni, nikada ne presušuju pa građe za njegove priče nikada nije nedostajalo.
Prelistavam Draganovih 70 godina, idem iz jedne u drugu priču, ulazim u njegovih 70 kuća. Kuće (ja priču uvijek posmatram kao kuću) udobne, tople. Svaka priča neku svoju, posebnu i drugačiju priču. U jednoj kući je brijanje ili opstanak muškog brka pitanje časti, obraza, karaktera… „Karakter je važan, a ako ga nemaš, džaba ti i brci i brada…“ U drugoj kući planiraju sklapanje braka koji donosi dovoljan broj bodova za prvo mjesto na rang listi za dodjelu stana u državnom preduzeću. U sljedećoj se vodi naša vazdakanja filozofska, sociološka, politička i svaka druga rasprava oko toga koji su naši, a ko su njihovi. Nesporno je da je jedino rakija naša. Naša, domaća…
Satira je kao pita, ako nema jaja, nije prava. Draganove priče su priče s jajima i svaka njegova priča šalje poruku. Jedna se ruga malograđanštini, druga našoj zavisti, treća pizmi, četvrta našoj čegrsti… a svaka pogađa u metu – pravo među oči. Poruke su mu s jajima, ali bez zlobe, bez mržnje, bez loših namjera. Ruga se našim slabostima, ali se ne izruguje i ne izvrgava nas ruglu. Ne zabada nam prst u oko. On, poput Don Kihota, olovkom umjesto koplja, upire u naše slabosti i ratuje protiv vjetrenjača u nama.
Njegove priče nas uče da „nijesu sva jaja za nasad“ i da se pilići ne izležu iz konzumnih jaja. Ni satira se ne pravi od konzumnih jaja. Da bi se iz jajeta izleglo pile potreban je pijevac.
Sjeđenje je oder pri ležanju, ali samo dotle dok ne dođeš u sukob sa „Ženevskom konferencijom“ koja kaže „da žena ne smije nosit više od petnaest kila.“ Ako bi se to poštovalo „sva Afrika i Rusija bi krepale…“
Nije fer da prevodim njegove priče. Neka čitalac sam otkriva i dešifruje njihove poruke. Poseban izazov krije priča „Klačina“. Priča o jednom kamenu, veličine ljudske šake. Nalazi se na komodi, u dnevnoj sobi građanskog stana. To nije običan kamen „već plamen koji je sagorevao taj kamen…“ Taj plamen je sagorio mnoge mladosti, zdravlje i živote očeva, svu imovinu koju smo imali i svu našu prošlost… Taj kamen, veličine ljudske šake, na komodi, u dnevnoj sobi građanskog stana, svjedoči da, i pored svega, život nije zamro, nije pobijeđen i nije poražen…
Draganova knjiga priča je, kao što sam već rekao oaza u kamenoj pustinji. Dragan bi kazao: „Polje, zapravo oveća njiva, i u njemu obrađen tek komadić zemlje u sredini…“ Čitaocima ostavljam da odgonetnu zašto je uzorano samo toliko, a ne čitavo polje… i zašto je baš u sred sredine zasijano.
Na kraju, da ne zaboravim: knjiga se zove „PRIČE“, a izdavač je „ALMA“ iz Beograda. Namijenjena je svima koji slobodno misle i stoje uspravno. Ko nije naučio da stoji uspravno ni PRIČE mu ne mogu pomoći.
***
Ovo je moja priča o Draganovih 70 priča. Nadam se da sam zainteresovao čitaoce da je pročitaju i da mojom pričom nijesam ubio ljepotu njegovih priča. Uspio sam i da napišem više od 70 redaka, po jedan za svaku od njegovih 70 godina. Sve ostalo prepuštam čitaocima.
U Podgorici, 26. juna 2020. godine.
