Miljenko Jergović – Stanislaw Jerzy Lec: Bog i aforizam
Stanisław Jerzy Lec imao je trideset i četiri godine kada je sebi kopao grob. Nije u njega legao, nego je, kao u onoj staroj dobroj uličnoj izreci, grobaru pobjegao s lopate. Godina je bila 1943, Lec komunist, Židov, sin bogatih roditelja, koji su prešli na kršćanstvo, ali to im se nije brojalo. Otac barun Tusch-Letz, raskošnoga podrijetla, iz obitelji koja je pamtila put od španjolske dijaspore, preko Njemačke, do Galicije i do Lavova, gdje je Stanisław rođen. Majka kći velikoga zemljoposjednika. Oboje daleko od socijalnog konteksta u kojemu bi se rađale ideje bratstva, slobode i jednakosti. Leca su samo dobro obrazovanje i židovsko podrijetlo, to manjinstvo i izuzetost iz mentalitetnih i duhovnih ceremonijala većine, preporučivali vjeri proleterskoga internacionalizma.
Nakon što je svoj grob ostavio praznim, dokopao se njemačke uniforme i takav dospio u Varšavu. Tamo se priključio pokretu otpora, a 1944. postaje vojnik novonastale poljske armije. Iz rata izlazi kao propagandist i agitator. To opisuje u prvome po redu aforizmu iz svojih Nepočešljanih misli, najpoznatije i najprevođenije knjige aforizama u dvadesetom stoljeću: “Kako sam počeo pisati satiru? Pisao sam panegirike.” Između te dvije kratke rečenice staje sva Lecova biografija i njegov intelektualni i politički preobražaj koji je, zapravo, nastupio munjevito.
Odmah nakon rata, 1946. postavljaju ga za atašea za štampu pri poljskom veleposlanstvu u Beču. Rađaju mu se sin i kćerka. Tri godine kasnije radikalno će izraziti neslaganje s komunističkim vlastima tako što će iz Beča s porodicom emigrirati u Izrael. Tamo je izdržao do 1952, kada se sa sinom vratio u Varšavu. Žena nije htjela nazad, ostavio ju je s kćerkom.
U prvo vrijeme živio je povučeno, bilo mu je dopušteno da se bavi prevođenjem, ali ne i da objavljuje svoju poeziju. Stanisław Jerzy Lec je, naime, cijeloga svog života želio biti pjesnik. I to mu je teško uspijevalo, uglavnom zbog okolnosti. Uostalom, već je tada, 1952. godine, kao još relativno mlad čovjek, bio višestruki izdajnik: komunizam je izdao kada je s visokog diplomatskog položaja bježao u Izrael, židovstvo, ali još više od toga – zapadnjačke ideale slobode, parlamentarne demokracije, slobode izražavanja i svega onog što je na Istoku bilo deficitarno, Lec je definitivno izdao kada se vratio u komunističku Poljsku. Vukla ga je nostalgija, materinji jezik i kultura, jer Lec je, ponavljajmo to još dvatriput do kraja priče, bio pjesnik.
Sredinom pedesetih, ipak, počinje objavljivati aforizme. Aforizam je, poslušajmo Milivoja Solara, “kratka, sažeta i u novije vrijeme najčešće duhovita izreka”. Profesor to ne kaže, ali skoro da se podrazumijeva: najčešće duhovitom izrekom aforizam je postao umnogome zahvaljujući jednome jedinom piscu. Nitko nikada nije tako utjecao i svojim darom obilježio neku književnu formu, kao što je Stanisław Jerzy Lec obilježio aforizam. Istina, ta forma je uvelike prezrena, aforizmima su se bavili i ubogi koji nisu bili sposobni za nešto veće i duže, aforizam je šezdesetih i sedamdesetih godina, naročito u socijalističkim zemljama, bio široko rasprostranjen. Vedra i ritmična misao, kratka kao psovka, kojom se izrekne i ono što bi u pjesmi, romanu ili političkom govoru bilo zabranjeno. To je u to vrijeme bio aforizam.
Lako je bilo biti loš aforističar. Mnogo lakše nego loš romanopisac, lakše nego slab pjesnik. Ali biti genijalan i biti Lec, to je i danas toliko teško da ozbiljnom piscu, koji je odgovoran i prema vlastitome daru i prema svojoj taštini, nije ni na kraj pameti da počne pisati aforizme. Za aforističara je potrebna velika društvena i privatna nevolja, silan dar i bezuvjetna potreba za pisanjem. To je u svome kratkom životu imao Stanislaw Jerzy Lec. Kada je umro, 7. svibnja 1966. na sprovod mu je došla cijela Poljska, a vlasti su se pobrinule za visoko dostojanstvo državnoga sprovoda. Iako je Lec umro kao antikomunist i antifašist, satiričar koji se hranio prezirom prema totalitarizmu i jedan od najslobodnijih pjesnika koje je Europa imala u dvadesetom stoljeću. Čim bi nanjušio svoju ili tuđu neslobodu, on bi to napisao.
“Nepočešljane misli” najslavnije su njegovo djelo, u Jugoslaviji prevođeno od vremena svoga nastajanja, fragmentarno objavljivano po humorističkim časopisima i u rubrikama enigmatike i razonode ozbiljnih magazina i dnevnih novina. Na hrvatskome jeziku, kao cjelina, objavljene su u dvije knjige, 2002. i 2006. godine, u izdanju koprivničkoga Šarenog dućana i u prijevodu Barbare Kryžan Stanojević. “Nepočešljanih misli” nađe se i danas, u svakoj boljoj hrvatskoj knjižari (takvih je ostalo još pet-šest). Ali Leca, čini nam se, malo tko čita, nitko ga ne citira, osim Vjerana Zuppe, u jednome sasvim nedavnom intervjuu. Zuppa je među obrazovanijim ljudima ovdje i čitao je svakoga vraga, ali što misliti o kulturi u kojoj samo vrlo načitan čovjek čita i razumije takvoga pisca? Ne čitati Shakespearea, Ovidija ili Joyceovog Uliksa možebitna je posljedica zauzetosti ili nepopravljivoga mentalnog i duhovog deficita, ali ni jedno ni drugo ne može objasniti zašto netko ne čita Leca.
Trideset i pet godina otkako u različitim verzijama, u knjigama ili u novinama, čitam Stanislawa Jerzyja Leca, kampanjski, bez prethodne namjere, na zahodskoj školjki, dok čekam autobus, nabrzinu i usput, pojedini mi aforizmi obilježavaju sezonu ili godišnje doba. Pa ih onda zaboravljam. Evo što mi u zadnje vrijeme na um pada i štiti me od vlastite gluposti: “Treba vrijeđati komplimentima!” Ili: “Neki vide na desno i na lijevo oko potpuno jednako i uvjereni su da je to objektivnost.” Ili: “Zbroj mnoštva talentića daje jedan gigantski talentić.” Onda: “Dijete rađa roditelje.” Pa: “Svaka misao može se pripisati svakome – od genija do budale.” I klasična lecovska: “Prekasno je okovima zvoniti na uzbunu.”
Stanisław Jerzy Lec bio je čovjek brze misli, sve je na vrijeme shvaćao, mijenjao se munjevito i umio je pjesnički jezik koristiti u političke svrhe. Krenuo je u život kao komunist, bio je zagledan u svoj grob pa skoro da je i umro kao komunist, ali je brzo shvatio da nema tako dobre ideje ili tako čiste vjere koja se ne bi pri masovnoj upotrebi pretvorila u – diktaturu. Užasavao se masa, njima je posvećena većina njegovih aforizama. Recimo: “Skandiranje – skladni skandal.” I: “Tako dosljedno lažu da su kao nitko dosad odredili granice istine.” Ili riječ koja jednako dobro stoji teologiji kao i osporavanju religije: “Svaka religija počinje s racionalističkim pobudama.”
Lec je od onih pisaca koje nije dobro citirati. Kada jednom počneš, ne možeš se zaustaviti. “Licu mase ne treba maska.” I još samo jedan, koji zvoni kao roman: “O, sretnih li vremena kad ideš pred zid samo radi pišanja.”
Godine 1986, u izdanju Književne zajednice Novoga Sada i u prijevodu Đorđa Sudarskog Reda, izašla je Lecova knjiga vrlo kratkih proznih komada “Mali mitovi”. U njoj, pod naslovom “Crno na belo”, osobna priča o ratu, jedna od najljepših koje znam: “Gledao sam svoj lik koji se odražavao u crnoj kafi. Tako bih izgledao da sam crnac. Video sam, da je ta misao netačna, ali tako je nesretno mislio o sebi kao belcu, crnac nad čašom mleka.
Bilo je to vreme okupacije. Nisam uopšte hteo da mislim kako izgledam u očima drugih ljudi, koji su slutili kako izgledaju u mojim.”
I druga, koja je bez naslova: “Dok sam kopao deo rova koji je trebalo da bude moj grob, zviždao sam tiho, mehanički, neku ariju iz ‘Slepog miša’. Čuvar – esesovac, rekao mi je: ‘E, jesi cinik!’ Očigledno nije osećao nikakve simpatije prema meni.”
Književni tekst nikada ne treba i ne smije biti sveti tekst. Ali poneki pisac, taj čak ne mora ni da bude od najboljih u svojoj struci, postane književni svetac. Stanisław Jerzy Lec je nesumnjivo takav. Živio je radosno, iako mu je život bio velika muka, i pisao je vrlo jednostavno. Toliko jednostavno da ima onih koji i ne znaju da je to što je pisao velika književnost. Valjda to mogu znati samo oni koji su u životu mnogo pročitali. I to pod uvjetom da su umjesto mnoštva talentića imali taj jedan solidan dar za čitanje.
(преузето са блога: jergovic.com)
