Dušan Dojčinović – Diskretan susret Vladimira Nazora i Živojina Mišića

Објави Сатиргора

I dok lagano, Beograd, spuštaše, roletne, i gasiše se svetla, po stanovima i neboderima, meni se spustaše teški, kapci, i zaspah, te mi se ukazaše dve prilike, kao kroz Sarajevsku, maglu, jer program se na televizoru, već beše završio i beli šum, kao sa radija, ostade da odzvanja od televizora, baš kao u prošlom veku, a sve to ustvari, bejaše u mojoj tvrdoj glavi balkanskoj… Čuh glas:“komunisto“! – A to na vrata kapetana Živojina Mišića, niko drugi, no glavom i bradom, kucaše, Vladimir Nazor!-Gluvo doba noći, je, i zapravo, golub s potkrovlja, gde stanovah je kljucao zrnevlje i mrvice, hleba, pa mi je to zaličilo na kucanje, čuvenog Vladimira Nazora, koga mi Titovi pioniri pamtimo iz istorijskih čitanki. – Hoćeš li da se sporimo oko ulične table! – zaurla Nazor. – Hajde, hajde, Nazore, da popijemo jednu ljutu, ko ljudi.Da se ugreješ, napolju je zima!-Baš, vala, pada, prvi sneg.. I sa starog EI- radija se čuje pesma:“dolazi zima, duga, i hladna“… – Ko je zapeo, da promeni, uličnu tablu, sa tvojim imenom i prezimenom!? – upita Nazora, Živojin Mišić. – Ne znam, kapetane Mišiću, valjda neki političari.Jes’, jes’, nego, sedi, sedi.. I Vladimir Nazor seda uz ovalni drveni trpezarijski sto. Kapetan Živojin Mišić, im sipa po čašicu rakije. Svo vreme, Vladimir Nazor, se drži za crnu akt tašnu, ko za pušku, i kapetan Mišić, primećuje to, i dira ga, šali se:“ajd’, ajd’ šta si se uhvatio za tu tašnu ko za pušku! Ne, ispuštaš je brate ko da je boj! – I onda opet klizi pesma s radija:“ boj, boj, krenite junaci svi! „… – Ugasi to! – Neću kaže Nazoru, Mišić. – Ugasi radio kad ti kažem!-Neću, ponovi Mišić. – Dobro, ne moraš, imam averziju na rat, pa navaljujem, ko gladan na gibanicu. A borio si se. Pita ga Mišić. – Jes’, zaglavio sam bradu u mašinku.-He,he,he!-isceri se Vladimir Nazor. – Pa nemoguće, ti si komunista, Titova garda, pulen.I mene su se kasno setili, kaže Živojin Mišić. A ja sam mislio da se po meni, ništa neće zvati, reče mu Nazor. Ono zove se, i zvalo se, i šta im treba da menjaju uličnu tablu sa mojim imenom!? – iščuđuje se Nazor. – Nego, Mišiću, uđem ja u taksi, i kažem taksisti:“vozite me druže do ulice Vladimira Nazora! – E, tu sam Vas čekao, gospodine, više se tako ne zove, sada je to ulica našeg kapetana Živojina Mišića. Em me iznervira sa ovo:“ gospodine, em me doveze, baš tu do ulice Vladimira Nazora, gde ti stanuješ kapetane moj! – Vladimir Nazor već laska kapetanu Živojinu Mišiću, i dadoše se uz smeh bez kraja. I kad kapetan Živojin Mišić, uze, da im sipa po čašicu rakije, prekrsti se, i iščeze prilika Vladimira Nazora, a ja uhvatih sebe kako se osenjujem krsnim znakom, dok se budim iz sna. Kraj.