Velizar Radonjić – TRUT
Odrađujem svakodnevnu pješačku turu. Ispred mene šetaju sredovječan čovjek I dječak od nekih deset do dvanaest godina. Po razgovoru shvatih da su otac i sin. I ako mimo moje volje ne mogu da ne čujem njihov razgovor:
Tata, mogu li da te pitam nešto?
Pitaj Sine.
Hoćeš li da mi, ako prođem bez slabih… ne bez slabih nego sa dobrim, hoćeš li onda da mi kupiš ajfon?
A šta ti je toj AJFON?
Kako šta? Mobilni, Tata. Znaš kakav je? To su ovi novi pametni telefoni. Sve znaju. Čudo!
Pametni telefoni?! Kad sam ja bio mali, telefoni su bili dosta glupi, ali su đeca bila pametna.
E’,kad si ti bio mali. Kad je to bilo? Prije sto godina. Tada nije ni bilo telefona. Sad je drugo vrijeme.
Znam, Sine znam. Drugo je vrijeme. Poprilično drugačije. Bojim i naopako. No, ne reče mi, šta je sa tvojim telefonom? I ono je bio dosta bistar telefon. Radi li?
Tu je. Radi. Ali to je stari model. Ima mu skoro tri godine. Ne mogu više da skinem ni jednu od ovih novih aplikacija. Bez tebe ost’o, on je samo za recikliranje.
Pa i ja sam stari model, Sine, puuuno stariji od tvoga telefona, ali još radim. Svaka aplikacija se prima na moja pleća. Još nijesam za recikliranje.
Pa nije to isto.
Jeste, skoro isto. A što se tiče novoga telefona, bojim se da će to morati malo da pričeka.
???
Kao prvo, nema pogađanja oko škole…
Objašnjava mu otac kako mora da se uči, škola mora da se završi I sa ajfonom i bez ajfona. Kao i svaki roditelj htio bi da mu dijete bude školovano i bar malo pametnije od telefona. Objašnjava i da on nema novca za takav luksuz. Ima mnogo prečih stvari koje treba da se kupe, a para nema.
A zašto mi nemamo para k’o drugi? Pita ga sin.
Koji drugi?
Pa, recimo, Petrovići.
Koji Petrovići?
Pa Petrovići, znaš onog Marka iz moga odjeljenja što mu tata radi u Vladi?
Znam Sine. Kako znaš da oni imaju puno para?
Pa znam. Marko stalno priča kako je pun „ko’ brod“. A vidi se i na njemu da je pun.
Pun sam i ja, ali safre, a ne para. Reče da mu tata radi u Vladi?
Jeste.
E, vidiš, zato imaju para. I zbog toga što oni imaju – mi nemamo. Tako je Bog naredio. To su prirodni zakoni.
Ne razumijem.
Računajući da će ga sin tako najlakše razumjeti, poče slikovito da mu objašnjava kako đedove pčele prave med. Objašnjava da u košnicama postoje i trutovi. Trutovi ne prave, oni samo troše med. Slično je i izvan košnice. On i njegove kolege koje rade na građevini, poput pčela, zarađuju pare. Te pare raspoređuju i troše oni što rade u Vladi, kao oni trutovi u košnici. Objasnio mu je da će onome ko cijedi i pretače med uvijek ostati da oliže prste. Isto tako će se i onome ko broji i raspoređuje državne pare poneka zalijepiti za prste ili uvući u rukav.
Znači li to da Petrovići imaju para zato što je Markov tata trut?, pita sin da pritvrdi gradivo.
Da. Može se i tako reći.
A je li i Marko trut?
Nije još, ali je na dobrom putu da to postane, samo da poodraste.
A kako se postaje trut? I ja bi’ volio da budem k’o Marko.
Znam. Mnogi bi voljeli da budu trutovi. Ali to ne zapada svakoga. Bojim se da su sva mjesta popunjena.
E, jebi ga, Tata, kakvi sam ja baksuz.
Jebi ga dječko, pomislih u sebi. Ti jesi baksuz, ali ne zbog toga što ne možeš da postaneš trut – možda ti se želja na kraju i ispuni. Ti si baksuz zato što smo izgradili sistem u kojem je najveći ideal tvojih vršnjaka kako da postanete trutovi.
