Dušan Puača – TROJANSKI KONJ

Објави Сатиргора

Ja nisam pravi, živi konj. Szdan sam od drveta, ali, ipak sam ušao u istoriju. Obavio sam veoma delikatan zadatak. Nisam bio ranjiv u petu. Strahovao sam jedino od šibice. I nervoznih ratnika koji su mogli da mi pokidaju unutrašnjost dok su ĉekali da izaĊu iz otvore kapije Troje.

Ja sam poklon. Simbol poklona, laţnog. Poklona sa predumišljajem. Odisej je mogao biti manje lukav i doneti mi neku sporedniju ulogu. Ovako, šta da kaţem. Da nije bilo mene, ne bi pala Troja. Lepa Jelena je ostala Parisova ljubav. Menelaj, kralj Sparte i muţ odbegle Jelene ne bi oprostio Jeleni preljubu i vatio je kući. A Agamnenon, njegov brat, bi se vratio kući neobavljena posla i utehu traţio kod Pitija u Delfima. Odisej ne bi lutao deset godina. Valjda mu je to bila kazna za uĉinjeno. Nisam ja tako rĊav. Prilike su me napravile takvim.

I nije fer da se kompjuterski virusi po meni nazivaju Trojanci, kao personifikacija destrukcije. Moţda će ocena o meni i mom ponašanju biti milostivija, kada proĊe istorijska distanca.

( Iz knige : KONJOTRK U VREMENU;)