Dušan Dojčinović – Žan Klod Vandam u bioskopu Leskovačkog Kulturnog Centra…

Објави Сатиргора

 

Tonem u san, i vidim Žan Klod Vandama.
Utegnut u kožu, mislim ful, mislim ono, košulja, sako, pantalone, čizme.
Skida lagano, naočare i ja cvikam, jer plaše ga se mnogi, ali mu se dive.
-Imaš kartu, za ovu akciju? -. -Projekcija filma je od dvadeset časova!
-Zamuckujem..
-Pa… pa.. pa.. nemam..
– Ne radim!
Žan prilazi, predivnom i ljubaznom ženskom
osoblju,koje se čudi, otkud ja sa Žan Klod Vandamom, da gledam, baš ovaj film, i to da me časti niko drugi do čuveni Žan Klod Vandam!?
-Ja znam da odgledam uvek film za džabe, a obično to bude, dokumentarni.
-Dajte nam dve karte po 499,dinara, za projekciju od dvadeset časova!
-Dok nežno prstima, lepojka, cepka karte, za mene i Vandama, ima negde još pola sata, do projekcije filma, vruće je, pa izlazimo ispred.
-Hoćeš, da ručkamo kokice, ima vremena da skočimo do kokičara preko puta Hotela Dubočica!!
-Ma, ne, Žan.
-Jede mi se čokolada…
I pre nego što sedosmo, u parteru, u poslednjem redu, u snu se odmotava kao klupko, filmske trake, projektorom na filmskom platnu, otac mi kao dečaku, nudi, „Tableronu“ čokoladu, vodi me za rukicu u „Kraš“, gde sve miriše fino, na čokoladne bombone i razne đakonije od slatkiša.
-Mhmmm.
– Fin i slatkast miris puni mi nozdrve na kratko.
-Mesje Žan! – kažem, i opet tonem u san.
Žan Klod je formi, pa radi tegove, trbušnjake i sklekove na jednoj ruci, i preskače vijaču, konopcem…
Potom, jedna bela pudla, laje na mene pred LKC-om, i ja skačem, i kažem,
:“Joj Bobi!“
Kakvo li je to kučence, a nije Bobi!?
-Gospođa ga uzima u ruke i ljubi u njušku! –
– Fuj!.
-Grozim se.
-Znam i zbog čega me strah, malih psića.
-Znam da je to trauma iz detinjstva, kad god bi otišao kod baba Spasenije, na saće, i čašu hladne vode,u hladu kruške, uz bele metalne, baštenske stolice i isto takav sto.
-I skakao kad bi Bobi, bela pudla baba Cenke, krenula da me laje od kapije.
-Sada, u snu, dvoje dripaca, pokušava da se prošvercuje bez karte, u bioskopsku salu.
Vandam ih spazi, krajičkom oka, jer oni, dobijaju špiceve, u zadnjice, i izleću iz hola.
-Nema ga Peci,čuvar.-Vajka se takvim potezom, Vandam.
– Mora neko da misli na film!.
-E, Vandam, hoćeš li da me ubaciš u neki film, s tobom, da glumim!?
-Glumac!-
– Ti, glumac!
-Da igraš nekog mog sparing partnera!?
-Da vidim sa Martinom Skorsezeom! – kaže mi Žan Klod Vandam.
-Ali bajo, on će nas držati na sceni do iznemoglosti.
-Izgubičeš živce, dok odšljakamo set!
-Konačno,sedamo da gledamo film..
Žan, žvaće, žvakaću gumu, tako sočno, da se čuje kao da čvata jabuku.
To iritira, jednog nabildanog lika ispred, koji liči na Bad Spensera, zbog debljine.
Do njega je mršav, visok lik, poput Stanlija, i izbezumljenog pogleda.
-Drugari!
-Kao ja i Vandam!
-Ovaj debeljko, ispred nas, dobacuje Vandamu:“kako si se selski obukao!.
„Te čizme, te tesna košulja … te kožne pantalone!-
– Pih!“
-Žan ga hvata za uvo, naglo.
-On jauknu.
-Pusti mi uvo!. Pusti mi, uvo! – Jaoj!
Žan ga pušta.
Akcioni film se nastavlja.
Publika se u bioskopskoj sali, samo osvrnula, i grohotom nasmejala.