Bojan Bogdanovic – ČUDNA VIĐENJA PERICE J. (o knjizi „Maskenbal na žicama“)
.
(Perica Jokić – „Maskenbal na žicama“; „Alma“, Beograd, 2020)
U sve većoj masi, godinama prežvakavanih i vrlo uredno katalogizovanih, najraznorodnijih književnih djela, pažljivo složenih u fiokama književne teorije, autorski radovi slični „Maskenbalu na žicama“, bili su veoma rijetki, tako da u sudaru sa Čudnim viđenjima Perice Jokića nije bilo lako donijeti preciznu estetsku procjenu!
Komplikovano je definisati ovo jedinstveno i stvarno nesvakidašnje putovanje telefonskim žicama, putovanje jedne svježe duhovnosti, jedne nove poetike nepoznate ovim učmalim prostorima, inače nemilice zatrpavanim epidemijom Balkanskog Svemogućeg Ega, koji svaku novinu mjeri svojom veličinom i sadističkim pentranjem po ušima i glavama nesretnih čitalaca.
„Telefonski razgovori“ Perice Jokića prosto su idealan materijal, a takođe i inventivan način za raznorazne psihološko/književne analize vječne zapitanosti nad relacijom pisac – rezonancija čitaočevog (d)uha. Prosto rečeno, pred vama je potka kripto-romana, kako ja detektujem ovo Jokićevo, veoma rijetko viđano i minuciozno sročeno sočinenije.
Dijaloška forma pripovijedanja nije nepoznata, ali način autora Jokića čini malu diverziju, čak i u poslovično perverzno prijemčivoj postmoderni, za svaki novum. Pominjem čudne talente, prisluškivanje i uzaludna Fineganova bdijenja, da bih potencijalnom čitaocu ukazao na neslućene mogućnosti i zadovoljstvo koje ga očekuje u susretu sa „Maskenbalom na žicama”.
Dakle, opustite se uz bruj postmodernih žica ove čudne šahovnice, matematičko/semantičke glavolomke, razgovora, britkih i lakonski precizno formulisanih, ali nevidljivih entiteta, koji žive svoje nevidljive, otužno prozaične sudbine, samo u odjeku tuđih riječi.
(Iz recenzije)
