Nagrađena priča Velizara Radonjića
Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi…
Evo i mene na vr’ Lovćena. Dođo’ da viđu šta čini Rade Tomov, ali više od toga da viđu šta Crna Gora čini. Sa vr’ Lovćena se to najbolje vidi.
Platio sam ulaznicu još na Ivanovim koritima i naučio da „ne pomaže voda majko sa Korita Ivanova“ – ako ne platiš… Što znam, možda tako i treba… da je džabe napravili bi mi i na Koritima mini elektranu…
Izađo’ na vr Lovćena, s dušom u nos’. Zijevam i hvatam vazduh ko ribe ispod Kombinata kad u Moraču izliju kaustičnu sodu. Razrijeđen, čist vazduh, pa se teško diše. Pluća nenavikla i samo što ne puknu. Nije to kao u Pljevljima. U Pljevljima udahneš i napuniš i usta i pluća azotom, vodonikom, ugljen dioksiodom, kiseonikom (pardon: kiseonika odavno nema), udahneš po koje zrnce prašine, čađi, olova, cinka, cementa (izvinjavam se: nema ni cementa i cementara je zatvorena)… i još puno toga, što sve zajedno od milošte nazivaju PM čestice. Po tome su lideri u Regionu. Đe bi im tek bio kraj kad bi se znalo udišu li PM10 ili su pošli u 3 PM.
Sjedoh na gumno da povrnem dušu, kasnije ću se pripovrnut do Vladike, neće pobjeć.. Povjetarac od nekud nanese zvuk himne. Ona se kod nas sve više sluša. Ceca, pa himna. Na televiziji himnu puštaju čim svane. Pozivaju Crnogorce da ustanu, ali im to nikako ne polazi za rukom. Ko nije naučio da stoji uspravno ni himna mu ne može pomoći. Himna nije pritka. Naš čovjek najprije nauči da puzi, pa čitav život provede u tom položaju. Ima strah od visine, zato je vječito na koljenima.
Nakon intoniranja himne slijedi čas nacionalne historije. Nacionalna historija više nije povijest. Ovdje je povijest postala državna zapovijest. Svi su postali povjesničari, pa rezultati nijesu izostali. Naši preci su potrošili hiljadu godina da ispišu nacionalnu historiju, a naša generacija je uspjela da je za samo par godina pretvori u nacionalnu histeriju.
Malo-po malo počeh da se privikavam na čist vazduh i povrnuh dušu. Sjedim na gumnu i gledam Crnu Goru. Puko pogled na sve četiri strane, ima šta da se vidi. Ko na Lovćen ak’ i malo sjedi, više vidi no onaj iz Podgorice… Iz Podgorice ne mogu da dobače ni do Bioča, a kamoli pedeset ili stopedeset godina unaprijed… Oni od drveća nikad nijesu mogli da dobače do šume, pa su počeli da sijeku drveće… i posjekli šumu.
Gledam na more, a ono lijepo i tuđe, kao i vjekovima prije. Samo što smo onda znali čije je, a sad se ne zna. Došlo mi da kliknem „Postojaće Crna Gora, dok je mora pod Barom i Kotorom…“ Ugrizoh se za jezik jer more „pod Barom i Kotorom“ sve manje liči na more, odavno nije naše, a ni Bar ni Kotor već dugo ne liče na sebe, a ni oni bojim se više nijesu naši. Isto kao ni onda, u doba Svetog Petra Cetinjskog, kad smo činili sve ono što znamo i ako nikad nijesmo znali šta činimo.
Lecnu me na ožičicu: može li postojati Crna Gora bez mora… bez Bara i Kotora… Pogledah u Nebo da pitam Svevišnjeg, a ono plavo, niđe kao iznad Crne Gore. Ali nekao drugačije. Pink plavo i kao da nije naše. Učini mi se da čujem Vladiku Danila đe zbori: „nadamnom je nebo zatvoreno…“ I meni tako izgleda, pogotovu od kako naše Nebo čuvaju tuđi avioni.
Da ne griješim dušu, lete i naši avioni i puno mi je srce kad viđu koliko aviona, punih turista, svako malo, slijeće i polijeće sa crnogorskih aerodroma. Kažu da turista ima mnogo više nego prije ali je zadnjih godina i more mnogo više pa se to ne zapaža. Crna Gora je, inače, avio destinacija i najviše turista dolazi avionima. Zato prodajemo aerodrome a gradimo auto-put, pa avioni sa turistima mogu da slijeću širom Crne Gore…
Sjedim na gumnu i gledam kako je Svevišnji stvorio Crnu Goru na vododjelnici morskih slivova, podijeljenu i po vododjelnici i po slivovima, pa svako ide za svojim vodotokom i teče prema svome ušću. Svako prema svome moru. Niko prema Crnoj Gori. Poželjeh da, poput Šantića, zamolim: „ostajte ovdje, sunce tuđeg neba…“ Umjesto toga prokamenih: „ostajte ovdje… ali na sopstvenu odgovornost…“
************
