Dimitar I VIlazorski – Promotor
(Osnova ove priče je Jokićeva pričica „Promocija“, i par njegovih perigrama.)
Organizujem promocije raznih proizvoda, pa i knjiga. I svi su uvijek zadovoljni. Toliko sam renomiran promotor da ostali promotori ne znaju kako da me deorganizuju.
Sa poljoprivrednicima lako izlazim na kraj jer oni nemaju posebne zahtjeve. Teže je sa piscima. Oni mnogo traže, ali na kraju budu zadovoljni.
Tako, za promociju svoje knjige 2. maja 2018, autor je tražio da se zabrani pristup publici. To sam lako riješio time što događaj nijesam ni najavio. Izgledalo je da će biti problem kako se riješiti učesnika, pozvanih da govore o knjizi, ali i to sam lako sredio. Jednostavno, izmještanjem događaja na nepoznato mjesto. Ne zna se da li je tada pisac tražio i svoje izuzeće, tek nije se pojavio. I tako je promocija bila uspješna. Nestrpljivi novinar koji uvijek zna šta se desilo i prije nego u novinama pročita svoj članak o tome, objavio je u „Enigmatici“ 1. maja 2018. priču o ovom kulturnom događaju.
Isti autor, zadovoljan tom promocijom, zatražio je da mu ove godine organizujem još jednu. Događaj sam najavio za 12. jun 2019. u gradu gdje je štampana knjiga. Pošto je riječ o uvođenju novog žanra u književnosti, odnosno satiri, ili tačnije u aforistici, interesovanje je bilo veliko. Bilo je najavljeno na hiljade posjetilaca iz Makedonije i okolnih zemalja, pa je odlučeno da se promocija organizuje na Gradskom stadionu.
U trenutku kada sam razmišljao da li da, zbog velikog interesovanja, povećam cijenu ulaznica, javio mi se autor sa zahtjevom da se i ove godine zabrani pristup publici. Šta sada? Za lanjsku promociju je bilo lako, jer se za događaj nije znalo, ali ove godine je bio najavljen i interesovanje je bilo veliko. Na moju sreću, pisac je bio tolerantan i tražio je da mu obezbijedim što manje posjetilaca.
– Što manje, to bolje! – bio je precizan.
Odmah sam krenuo u akciju. Najprije sam htio da se riješim publike iz inostranstva za koje sam već obezbijedio avionski prevoz sa popustom; iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Sarajeva, Podgorice, Prištine, Tirane, Atine, Sofije… Dogovorio sam se sa avionskom kompanijom da letove s popustom (za testiranje aviona koliko još mogu da lete) zamijene sa besplatnim letovima (sa avionima koji se testiraju da li su sposobni za svoj posljednji let). Kao nestrpljivi novinar koji uvijek sazna šta se desilo i prije nego što u novinama pročita svoj članak o tome, za ljubitelje književnosti koji dolaze iz Makedonije, pustio sam lažnu vijest da će na dan događaja biti podmenuta bomba na Gradskom stadionu.
– Kako idu pripreme oko promocije? – pitao me je pisac nekoliko sati prije zakazanog termina.
– Nikako, sve je po planu! – odgovorio sam mu.
– Koliko ljudi će prisostvovati na promociji?
– Nadam se jednoj velikoj nuli!
– Nije moguće! Poslije tolikih reklama i obezbijeđenih
besplatnih letova?! Kladim se da će biti bar jedan čovjek u publici.
– Kladim se na nulu!
– Ha ha ha…već si izgubio. Dolazim ja i biću u publici!
– A čime dolaziš?
– Besplatnim letom iz Podgorice.
Šta da vam pričam? I avion iz Podgorice, kao i ostali, nije
mogao odoljeti kiši koja je pala bez najave meteorologa i sve uprskala i sletio u provaliju.
Promocija je bila uspješna jer nije bilo ni jednog posjetioca, a
ja sam dobio opkladu – knjigu koju sam odštampao za promociju. U jednom primjerku!
Doduše, promocija se nije ni održala, jer sam zaboravio
izvestiti voditelja da je ono sa bombom bila novinarska „patka“, pa ni on nije došao. Međutim, nije bilo nikoga ko bi primijetio njegovo otsustvo. Osim slijepca koji je mogao da bude jedini očevidac, samo da je ponio svoj štap.
Dimitar I. Vilazorski
