Velizar Radonjić – Satirična poezija
POTONJE DOBA
Došlo nam u goste Potonje doba, poslije kojeg ničega nema.
Svi se prepali da biće Potop i Smak svijeta kad sve nestaje.
Nezvano došlo, pa neće da ide i niko ne zna ima li kraja.
Nametnulo nam regule nove, Potonje doba planira da traje.
Čast i poštenje postali roba, svi ih prodaju pa im cijena pala.
Svi mrze i svi se mrze, umjesto ljubavi cvjeta zloba.
Sad su u trendu uvrede i laži, etika i moral umrli davno.
Regule nove i pravila nova nametnulo nam Potonje doba.
Nečasni ljudi o časti sude, lažu bez nužde i bez stida.
Sude i hoće dželati da budu, svakome i svemu što spaja ljude.
Nečasni ljudi kerberi ljuti, čuvari trona mržnje i zlobe.
Kerberi hoće dželati da budu, da tuže i, bez suđenja, da sude.
Vukovi navukli jagnjeće kože, u nama samo vide ovce.
Bijesni psi pušteni s lanca, vukove čuvaju a ovce love.
Potonje doba nezvano došlo, sluti na Potop i Smak svijeta.
Ima namjeru da dugo traje, nametnulo nam namete nove.
Gospodari Potonjeg doba sjede na tronu mržnje i zlobe.
Uče nas kako se mržnja sije i kako zloba najbrže cvjeta.
Krvomutnici bez duše, dok mržnju siju, bogatsvo teku.
Poruku šalju: kad njih ne bude, nek Potop bude i Smak svijeta.
DUG JE NAŠ DRUG
Idemo na istok i zapad
Složno na sjever i jug
Gradimo budućnost novu
Naprijed, iz duga u dug.
Samo naprijed, sve brže i jače
Složno u novi dug
Bankrot je budućnost naša
A dug je najbolji drug.
Čekaju na nas i istok i zapad
Zovu nas i sjever i jug
Čekaju na nas trezori puni
Nude nam dug na dug.
Ko nema duga nema ni druga
Zato naprijed u dugove nove
Da bi vratili kredite stare
Drugovi nude kredite nove.
Bankrot je budućnost naša
Samo naprijed, budućnost zove
Zaboravimo dugove stare
Uzmimo složno kredite nove.
DOŠLO DOBA PAJASENA
Pajasen se opremio: odijelo, tašna, mašna,
Novi ajfon i patike, zapalo ga novo doba,
Da planinu uređuje i plodove bere njene.
U planini vite jele, jablanovi i hrastovi,
Vrhom sunce dodiruju, drže nebo na plećima.
Vjekovima u njoj rastu, bez sjekire i testere.
Pajasen se pravi važan, njegovo je ovo doba,
Pa mu niko nije ravan, glavom sunce zaklonio,
Planina mu do ramena, do koljena sinje more.
Željan slave i akcije, tijesno mu u planini,
Sjekirama i testerom, vjekovima stare šume
Jablanove, vite jele i hrastove – preselio u pilane.
Pajasen se raširio u planini, tijesno mu više nije
Niti cvjeta niti rađa, sam se sobom razmnožava
Đe je nekad bila šuma što je rasla vjekovima
Napravio novi zabran, novu šumu prema sebi
Đe su bile vite jele, jablanovi i hrastovi
Raste neka nova šuma, troskota i pajasena.
