Živko prodanović – Aforizmi
Bjesnilo je vrlo opasna bolest. Naročito kada političari pobjesne.
Bolje rat, nego pakt. Kaže rat.
Budimo realni: možda u nama i nema ono što mi mislimo da ima.
Čovjek je čovjeku izborna propaganda.
Drvo se naslanja na drvo, čovjek na čovjeka, a brbljavac na prvog koji mu se nađe pri ruci.
I korumpirano pravosuđe ima svoj ponos. Korumpirani ponos.
I na uličnim psovkama svijet ostaje.
Jaku riječ treba čuvati za jako kazivanje.
Kada se hoće, sve se može. Oteti sirotinji.
Kada je čovjek lopov on i u svojim snovima krade.
Lako je bistru vodu zamutiti, ali teško je mutnu vodu razbistriti.
Ljubi bližnjeg svoga. Prestani o politici.
Ljut sam! – kada je otišla sa sobom je odnijela i moje najdraže snove.
Misli na druge. Ti si Titanik.
Ne bojimo se mi rata. Kažu tvorničari oružja.
Nije teško biti u pravu. Ali teško je biti jedini u pravu.
Nikada neću zaboraviti svoju budućnost. Bila je tako lijepa kada sam maštao o njoj.
Ona je vrlo načitana čita muškarce kao od šale.
Političari su veliki mislioci. Stalno misle što bi se još moglo drpiti.
Presudio je sam sebi. Jer savjest je strogi sudac.
Rečeno ja da u ljutni treba obuzdati ruku i jezik. Zato ga je bez riječi opalio nogom.
Svatko je komercijalni direktor svoje sreće.
U nedostatku boljih sanjam ja i crno-bijele snove.
Umro je. Tvrdeći da mu nije ništa.
Ušao je u povijest. Jer nitko nije pazio na njega.
