Ivo Mijo Andrić TVORCI DUHA I POTROŠAČI KRUHA (O knjizi Milenka Mira Šarca „PIJAČNI DANI“)
Na našim državnim poljima ima sve više trnja i korova koje čiste i obrađuju marni i odani podanici. Na drugoj strani ili blizu nje – na našem literarnom polju ima sve više rodnih biljaka i ukusnih plodova koje siju i ubiru vrijedni književnici. Vidi se to po ostvarenim rezultatima na obadva polja. Dok je prvo zaraslo i većim dijelom neobrađeno pa se hrana uvozi sa svih strana svijeta, plodovi sa drugog prelaze granice slabašne demokratske države i hrane duhom i druge narode.
Ova mi se opisana slika javila nakon pročitane knjige misli i aforizama Milenka Mire Šarca pod radno-pazarnim naslovom Pijačni dani. Neobičan je to naslov za jednu zbirku aforizama koja nema velike trgovačke pretenzije, pošto danas aforizmi i mudre misli nemaju veliku prođu ni među potrošačima, a još manje među trgovcima. Čak štoviše, moglo bi se reći da knjige prolaze kao i njihovi tvorci – pisci, neprimjetno i gotovo polu anonimno. Ne zato što to pisci tako žele, već zbog činjenice da se knjige sve manje čitaju. Danas se daleko više čitaju poruke s mobitela i uzajamno opći preko društvenih mreža. Knjige su spale na prosjek od jedne pročitane po stanovniku u godinu dana. Da nije školske djece i njihovih lektira i taj bi prosjek bio znatno manji.
Ali, unatoč tome, pisci i dalje pišu i nikada nije bilo više objavljenih knjiga nego što ih ima danas. Miro Šarac je jedan od zaslužnika što je to tako i što će knjige opstati i s manje čitača nego što ih je nekada bilo kad smo imali više nepismenih. Iz njegove spisateljske radionice i dalje će dolaziti zbirke poezije, aforizama i epigrama koje će popravljati mentalno stanje nacije i ublažavati ljudske rezignacije i konsternacije. Za ta stanja mnogo je bolja duhovita pjesma ili satirični aforizam nego medicinski antidepresivi sastavljeni od ekstrakta trava i vještačkog praha.
Ne piše Miro Šarac zbog radne obaveze, niti zbog pijace koja je časno i nezaobilazno mjesto trgovanja, već zbog pijačara koji je čine takvom kakva jeste. A pijaca je, zapravo, naše okruženje, prostor u kojem živimo i djelujemo, a pijačari su oni koji nam nešto prodaju za nešto. Neko manje ili više potrebne stvari, neko ideologiju i politička uvjerenja, a neko ublehu od koje se samo on može okoristiti. Mi smo na toj pijaci šetači i promatrači koji se drže za poluprazan džep ispunjen papirnim maramicama ili najlonskim vrećicama kao ambalažom za sitne stvari koje možda nećemo kupiti zbog inflacije ili zbog lošeg kvaliteta. Ili, možda zato što nam ne trebaju. Na pijacu smo došli, eto, tek onako ili smo na njoj cijeloga života.
Lijepo je biti pisac jer možeš sve to staviti na papir i sačuvati od zaborava. Možeš se na to podsjećati kad god poželiš, a usput ti se pruža prilika da na tu životnu pijacu podsjetiš i druge ljude slične sebi. Šta bi život bio ako ne razmjenjujemo viđenja i saznanja o svemu što se oko nas zbiva i događa. Zaposlio sam se na neodređeno. Brojim Bogu dane. Zapisuje to Miro u jednom svakidašnjem aforizmu u kome se često nađemo, htjeli to ili ne htjeli. Pa u sličnom tonu nastavlja …Ja sam drugorazredni građanin prvog reda; Izgubio sam živce. Teško poštenom nalazaču; Kad mi dođe žuta minuta zaboravim na crne dane; Pustio sam mašti na volju. Nevolja mi je; Za moj ružan život zaslužne su lijepe žene; Mijenjam čistu besparicu za neoprane pare; Mnogi moje odlutale misli objave kao svoje; Svima sam oprostio. Pomirio sam se sa sudbinom; Mislim, dakle, neću postojati.
Propitivati i preispitivati samoga sebe odlika je vrsnih aforista i mislilaca svih vrsta. Nedovoljno je razmišljati i pisati samo o drugima i njihovim ponašanjima. Treba i sebe staviti pred ogledalo javnosti, pogledati se u oči i lice, razotkriti dušu, reći ono što od drugih niste čuli niti će te čuti, i zapisati to uz svoju sliku kao svjedočenje kakvog inače dajemo o drugima. Ima pisac pravo o sebi izreći i oštriji sud, i naružiti se da bi se i drugi u njemu prepoznali te da ne bi glumili svece i dobrotvorce pred neukim, a često i samohvalnim svijetom. Tek kad se izloži sebe, bilo to opravdano ili ne opravdano, ima se pravo pisati o drugima bilo kao nemoćnim ili moćnim pojedincima, bilo kao o grupama koje čine stranku, vlast, državu odnosno društvo u cjelini. Niko nije izuzet od istine makar da mu ona nije naklonjena ili da se on ne klanja pred njom. Pijane od vlasti najbrže otrijezni narod – svjedoči on u jednoj sentenci koja je bliska narodnoj izreci. Iza nje se nižu i druge, često i kontrastne misli podjednake jezične snage i težine. Vlast uvijek ide na sigurno. Pouzda se u glupost naroda; U posrnuloj državi građani se najprije spotaknu; Nosioci vlasti odmaraju na grbači naroda; Narod uporno bira tim koji ga redovno pobjeđuje; Dali su riječ. Ne daju vlast: Naš politički pejzaž je zarastao u korov; Što je više upucanih, to je država promašenija; Bezličnu vlast najviše interesuje lična korist; Predizborni slogan ostaje isti: kupujmo naše!
Za sebe mi smo svoji, za svijet nismo ničiji. Ali zato jesmo sluge. Duhovno božje ako smo vjernici, svjetovno gazdini u firmi ili vlastodržačke u državi. Ima nas na listi zaposlenih, popisnoj listi u biračkom spisku, na listi članova političkih stranki, udruženja građana, navijačkih skupina i drugih formalnih i neformalnih skupina ili na evidencijama nezaposlenih. O svim tim pozicijama i opozicijama aforist intenzivno razmišlja, ponešto zapiše, a tek manji dio javno objelodani. Bilježim samo neke njegove aforističke, ironične, sarkastične, metaforične, alegorijske, hiperbolične i slične zapise i misli. Neka se vidi što smo i kakvi smo: Teško s nama; Svi naši junački preci bili su neoženjeni; Kod nas najbolje prepisuju nepismeni; Gdje god vam je matica, tamo vam je i trut; Politiko kurvo, mi smo tvoji sinovi; O poštenju se priča. Od nepoštenja se živi; Malo je svijetle istorije za ovoliki mrak; Prazan hod smo ojačali nultom stopom; Lojalan birač jede samo sendvič svoje stranke; Dokupite diplome. Obrazovanje je kontinuiran proces; Obrazovni proces treba što prije procesuirati; Bolje rupa bez dna nego dno bez rupe.
Trebalo bi nam puno više prostora i vremena da prepišemo samo manji dio ovakvih i sličnih misli i aforizama koji poniru u dubinu, ili idu u širinu misaonog mudroslovlja i spisateljske geografije Mire Šarca. No, zadržat ćemo se samo na njima uz prepisivanje još jedne završne misli: Život piše romane, a smrt recenzije.
Ovaj prikaz knjige Pijačni dani nije ni roman a ni recenzija. On je samo bilješka ili, ako vam se čini to bližim i razumljivijim, kratki izvještaj sa lokalne, državne ili bjelosvjetske pijace na kojoj se može naći za svakog ponešto, a kupiti samo ono što se prodaje s odgodom plaćanja. Pa, izaberite ono što vam se sviđa i ne štedite dragocjeno vrijeme na čitanje! Svaka će vam misao razvedriti duh, a mnoge će riječi ući u sjećanje.
