Bardovi satire – Danil Harms (1905 – 1942)

Објави satirgora

Jednom se Orlov prejeo papule i umro.
A Krilov je saznao za to i takođe umro.
A Spiridonov je umro sam od sebe.
A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla.
A Spiridonovljeva deca podavila se u veštačkom jezeru.
A baba Spiridonova se propila i završila na ulici.
A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu.
A Kruglov je nacrtao damu sa bičem i poludeo.
A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.
Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo…

+

Puškov je rekao:
– Žena je ljubavna mašina – i istog časa dobio po njušci.
– Zašto? – upitao je Puškov i, pošto nije dobio odgovor na svoje pitanje, nastavio:
– Evo šta mislim: ženi se treba uvlačiti. Žene to vole i samo se prave da ne vole.
Tu Puškova opet tresnuše po njušci.
– Ma šta ovo znači? Onda neću ni da govorim – kaza Puškov, ali, sačekavši frtalj minuta, nastavi:
– Žena je napravljena tako, da je cela meka i vlažna.
Tu Puškova opet tresnuše po njušci. Puškov pokuša da odglumi kako to nije ni primetio i nastavi:
– Ako ženu pomirišeš…
Ali ovde Puškova tako jako opaučiše po njušci, da se on uhvati za obraz i reče:
– Drugovi, u ovakvim uslovima je apsolutno nemoguće održati predavanje. Ako se ovo ponovi, ja ću zaćutati.
Puškov sačeka frtalj minuta pa nastavi:
– Gde smo stali? Ah, da! Dakle: žena voli sebe da posmatra. Ona sedi pred ogledalom gola golcijata…
Kod ove reči Puškov opet dobi po njušci.
– Gola golcijata – ponovi Puškov.
– Tras! – odalamiše ga po njušci.
– Gola golcijata! – povika Puškov.
– Tras! – lupiše ga po njušci.
– Gola golcijata! Gola golcijata žena! Gola golcijata riba! – urlao je Puškov.
– Tras! Tras! Tras! – dobijao je Puškov po njušci.
– Gola golcijata riba s krčagom u ruci! – vrištao je Pukov.
– Tras! Tras! – pljuštali su udarci po Puškovu.
– Ribin rep! – vikao je Puškov, eskivirajući udarce. – Gola golcijata monahinja!
Ali tada Puškova udariše tako snažno, da se on onesvesti i pade na patos kao pokošen.

+

Jedan je čovek išao spavati kao vernik, a probudio se kao nevernik. Srećom, u sobi tog čoveka nalazila se medicinska vaga i čovek je imao običaj svakog jutra i večeri proveravati svoju težinu. I eto, spremajući se na spavanje, čovek se izvagao i saznao da je težak 4 puda i 21 funtu. Sledećeg jutra, kad se ustao kao nevernik ponovo se vagnuo i saznao da teži samo 4 puda i 13 funti. ’Prema tome’, zaključio je taj čovek, ’moja je vera težila otprilike 8 funti’.

 

Danil Harms (ru: Даниил Хармс, 30. prosinca 1905. – 2. veljače 1942), bio je satiričar ranog sovjetskog perioda, koji je takođe koristio i nadrealistični i apsurdni stil. Rođen je kao Danil Ivanovič Juvačov (Даниил Иванович Ювачев), a pseudonim Harms je smislio u srednjoj školi. Takođe je koristio i pseudonime Horms, Čarms, Šardam itd.

Njegove priče su uglavnom kratke vinjete, obično dugačke samo par paragrafa, u kojima se scene siromaštva i bede smenjuju s fantastičnim događajima i sa širokom komedijom. Ponekad se u pričama pojave poznati pisci.

Harmsove priče su nepredvidive i neuređene; likovi često ponavljaju istu stvar zaredom i na druge načine ponašaju se iracionalno. Linearna priča počne da se razvija, ali se lako prekine neobjašnjivom katastrofom koja priču povede u drugom pravcu.

Harms nije bio popularan zaživota i većinu stvari je izdao kao samizdat. Bio je osuđen za antisovjetsko delovanje i poslan na godinu dana u zatvor u Kursku. Tokom opsade Lenjingrada 1941. godine, Harms je po drugi put uhapšen, ovaj put za defetizam. Umro je od gladi u zatvoru 1942. godine.